Zahtjevnost
Ta pitanja imaju smisla. Novac je, na kraju krajeva, temelj. Ali iz razgovora s ljudima koji su već u mirovini, polako izlazi na površinu jedna druga, mnogo tiša briga: Što ću ja raditi sa svim tim vremenom?
Mirovina je pomalo kao knjiga čije zadnje poglavlje morate napisati sami. Desetljećima je netko drugi određivao zaplet, likove i tempo. A onda vam jednog dana dodaju olovku i kaže - dalje pišeš ti. I tu se mnogi prvi put izgube.
Kad nestane struktura, ne nestane potreba za smislom
Prema podacima Eurostata, prosječna duljina radnog vijeka u Hrvatskoj iznosi oko 35 godina. To znači da ste desetljećima živjeli u ritmu koji nije bio slučajan.
Jutro, posao, obaveze, ljudi, rokovi. Čak i kad je naporno, taj ritam daje osjećaj da negdje pripadate. Kad taj okvir nestane, dan odjednom postane prazan prostor koji treba ispuniti.
I tu dolazimo do dijela o kojem se najmanje govori, a to je psihološki prijelaz.
Američki sociolog Robert Atchley još je sredinom prošlog stoljeća opisao šest faza kroz koje prolazi većina umirovljenika. Prva, takozvana „medeni mjesec“, traje nekoliko mjeseci do godinu dana. Putovanja, odmor, sloboda. Sve ono što se godinama odgađalo, ali nakon nje, kod značajnog broja ljudi nastupa faza koju Atchley naziva razočaranjem. Onaj trenutak kad se euforija slegne, kad putovanja stanu, kad shvatite da ponedjeljak izgleda kao i utorak.
Ako u toj fazi nema unaprijed izgrađenih navika, hobija ili društvenih veza, prazan prostor ne ispunjava se sam od sebe.
Osigurajte si ugodnu budućnost i iskoristite Europsku mirovinu
Brojke to potvrđuju vrlo jasno. Studija Instituta za ekonomska pitanja u Velikoj Britaniji pokazala je da odlazak u mirovinu povećava vjerojatnost klinički dijagnosticirane depresije za oko 40 %, smanjuje vjerojatnost samoprocijenjenog odličnog zdravlja za oko 40 % i povećava rizik od barem jedne dijagnosticirane fizičke bolesti za oko 60 %. Ti efekti rastu što je čovjek dulje u mirovini.
Istraživanje koje je objavio National Institute on Aging, pokazuje sličan obrazac. Rizik od depresije i osjećaja izolacije značajno raste kod onih koji nakon mirovine nemaju razvijene društvene aktivnosti izvan posla. Drugim riječima, problem nije u slobodnom vremenu. Problem je u tome što to vrijeme nema strukturu.
A struktura nije samo stvar dosade. Velika meta-analiza Julianne Holt-Lunstad i suradnika, pokazala je da socijalna izolacija povećava rizik od smrtnosti za 29 %, osjećaj usamljenosti za 26 %, a život u samačkom kućanstvu za 32 %. Drugim riječima, kvaliteta društvenih veza u kasnijoj dobi po učinku na zdravlje stoji rame uz rame s pušenjem i pretilošću.
OECD u svom izvješću dodatno potvrđuje da su starije osobe koje redovito sudjeluju u društvenim aktivnostima značajno zadovoljnije životom od onih koje su društveno pasivne. Zvuči logično. Međutim, rijetko tko se za to stvarno priprema.
U Hrvatskoj se uz sve to dodatno naglašava financijski aspekt. Današnja prosječna starosna mirovina iznosi oko 700-tinjak eura, što mnogima ograničava opcije. No ono što je zanimljivo, i pomalo neočekivano, jest to da i ljudi koji su financijski sigurni prolaze kroz vrlo slične emocionalne faze.
Jer novac može riješiti pitanje sigurnosti, ali ne može odgovoriti na pitanje identiteta.
Osigurajte si ugodnu budućnost i iskoristite Europsku mirovinu
Ako ste 30 ili 40 godina bili „netko“ kroz svoj posao, nije jednostavno preko noći postati „netko drugi“. To je kao da skinete jaknu koju ste nosili cijeli život i odjednom osjetite hladnoću koju prije niste primjećivali.
Mirovina nije kraj puta, nego početak odnosa sa sobom
Najveća razlika ne događa se u trenutku odlaska u mirovinu, nego puno ranije. Vidi se kod ljudi koji već imaju nešto svoje. Hobi. Zajednicu. Rutinu koja ne ovisi o poslu. Oni ne ulaze u prazninu, oni samo mijenjaju tempo.
S druge strane, oni koji su cijeli identitet vezali uz posao često uđu u tišinu koja je glasnija nego što su očekivali.
Atchley taj period naziva fazom reorijentacije, a istraživanja ga opisuju kao razdoblje u kojem čovjek ponovno gradi svrhu i strukturu, ovaj put bez podrške radnog okvira. Oni koji tu fazu prolaze uspješno obično dijele tri stvari: održavaju redovne društvene kontakte, imaju barem jednu aktivnost koja im daje osjećaj kompetentnosti i imaju neki ritam u tjednu koji je njihov, a ne nametnut.
Možda najvažnije pitanje, dakle, nije koliko ćete imati u mirovini, nego tko ćete biti kad do nje dođete.
Zastanite na trenutak i napravite mali misaoni eksperiment. Zamislite da sutra prestanete raditi, kako bi izgledao vaš tjedan? S kim biste pili kavu u srijedu ujutro? Što bi vam u četvrtak davalo osjećaj da ste nešto napravili? Ako su odgovori nejasni, to nije problem. To je signal. Ne da trebate raditi više, nego da trebate početi graditi život koji ne počiva samo na poslu.
Mirovina nije kraj puta. Ona je trenutak kad napokon ostajete sami sa sobom. A to je ili najugodnije mjesto na svijetu, ili najneugodnije. Razlika između te dvije verzije ne donosi se u zadnjoj radnoj godini. Ona se gradi godinama prije, u malim navikama, vezama izvan ureda i interesima koji vam pripadaju samo zato što ste vi, a ne zato što ih netko očekuje.
Štednja je važna. No jednako tako važno je ulagati u život koji ćete htjeti živjeti kad rutina jednom nestane.
Taj izbor, barem djelomično, donosite već danas.
