Zahtjevnost
Prosječna starosna mirovina u Hrvatskoj u ožujku 2026. iznosila je 717,47 eura, dok je prosječna neto plaća u istom razdoblju bila 1.527 eura. Drugim riječima, prosječna mirovina doseže oko 47 % prosječne plaće.
Ta razlika nije samo statistički podatak, nego vrlo konkretno pitanje budućeg životnog standarda. Posebno sada, kada se mijenjaju pravila rada u mirovini i otvara novo pitanje: hoćemo li u starosti raditi zato što želimo ili zato što moramo?
Mirovina više nije kraj radnog života
Mirovina je jedna od onih tema koje se lako pomiču “za kasnije”. Dok ste u punoj radnoj snazi, čini se daleko, apstraktno i manje hitno od svakodnevnih financijskih obveza. No brojke ne čekaju. Ako se prihod nakon odlaska u mirovinu gotovo prepolovi, ne govorimo o blagoj prilagodbi, nego o ozbiljnoj promjeni životnog standarda.
Upravo u tom kontekstu treba promatrati novu zakonsku mogućnost koja se primjenjuje od 1. siječnja 2026. Umirovljenici mogu raditi puno radno vrijeme i pritom zadržati polovicu svoje mirovine. Primjerice, osoba s prosječnom starosnom mirovinom od oko 717 eura mogla bi zadržati približno 358 eura mirovine i uz to primati punu plaću.
To je važan pomak. Sustav koji je desetljećima funkcionirao po logici “ili radiš ili si u mirovini” sada dopušta kombinaciju. Mirovina se sve manje promatra kao potpuni završetak radnog života, a sve više kao faza u kojoj osoba može imati više opcija.
Mirovina više nije zamišljena kane plaće. o kraj radnog života, nego kao faza s više opcija. I to nije slučajno. HZMO sam procjenjuje da će već u 2026. više od 8.800 umirovljenika iskoristiti tu mogućnost, i to samo u prvoj godini primjene.
Sličan trend vidi se i šire u Europi. Eurostatovi podaci o zaposlenosti starijih radnika prate dobnu skupinu od 55 do 64 godine, a taj se pokazatelj temelji na Anketi o radnoj snazi EU. Prema najnovijim dostupnim podacima, zaposlenost starijih radnika u Europskoj uniji dosegnula je 66,4 % krajem 2025., što je povijesno najviša razina za taj pokazatelj.
Drugim riječima, Hrvatska nije izoliran slučaj. Ljudi u Europi žive dulje, dulje ostaju radno aktivni, a financijski i demografski pritisci postupno mijenjaju klasičnu sliku mirovine. Ono što se nekad podrazumijevalo kao završetak radnog vijeka sve češće postaje prijelazna faza, kombinacija mirovine, rada i dodatnih izvora prihoda.
Za neke će to zaista biti dobra vijest. Netko će htjeti ostati aktivan, raditi fleksibilnije, prenijeti znanje mlađima ili se baviti poslom koji ga zanima, ali sporijim tempom. To može biti poput prebacivanja iz pete u treću brzinu: više ne jurite istim ritmom, ali i dalje držite volan.
Primjerice, osoba koja je godinama radila u računovodstvu može u mirovini savjetovati nekoliko manjih klijenata. Nastavnik može držati instrukcije ili radionice. Obrtnik može prihvaćati manje projekte, bez pritiska svakodnevnog punog pogona. U takvim situacijama rad u mirovini nije prisila, nego način da se zadrži aktivnost, dodatni prihod i osjećaj korisnosti.
No postoji i druga strana iste priče. Ako netko mora raditi puno radno vrijeme u mirovini samo kako bi pokrio osnovne troškove, tada rad više nije slobodan izbor. Tada postaje posljedica nedovoljne financijske pripreme ili niskih mirovinskih primanja.
Zato ova zakonska promjena ne rješava temeljni problem. Ona daje alat, ali ne uklanja pitanje na koje svatko od nas mora odgovoriti puno ranije: hoće li nam buduća mirovina biti dovoljna za život kakav želimo?
Ključ je u izboru: raditi jer želite, a ne jer morate
Najvažnije pitanje nije hoće li ljudi raditi u mirovini. Sve je izglednije da hoće, barem dio njih. Pravo pitanje je pod kojim uvjetima.
Ako uz državnu mirovinu imate dodatne izvore prihoda, rad u mirovini može biti opcija. Možete ga prihvatiti, smanjiti, promijeniti ili odbiti. Ako dodatnih izvora nemate, rad može postati nužnost.
Ti dodatni izvori mogu biti različiti: ulaganja, renta, privatna mirovinska štednja, kapital koji se godinama gradio ili drugi oblik imovine. Poanta nije u jednom savršenom rješenju, nego u tome da se budući prihod ne oslanja samo na jedan izvor.
Upravo tu se uklapa Europska mirovina, odnosno PEPP. Riječ je o prvom osobnom mirovinskom proizvodu razvijenom na razini Europske unije. Privatan je, dobrovoljan, prenosiv između država članica i zamišljen kao dugoročni oblik ulaganja za mirovinu. Drugim riječima, PEPP nije zamjena za državnu mirovinu, nego dodatni sloj financijske sigurnosti.
Osigurajte si ugodnu budućnost i iskoristite Europsku mirovinu
Njegova je svrha jednostavna: pomoći građanima da sami izgrade dodatni izvor prihoda za starije dane. To je posebno važno u vremenu u kojem demografski trendovi sve više opterećuju javne mirovinske sustave. Ljudi žive dulje, radni vijek se mijenja, a omjer zaposlenih i umirovljenika dugoročno postaje sve zahtjevniji za sustav.
Za osobu koja danas ima 30, 40 ili 50 godina, vrijeme je jedan od najvažnijih saveznika. Kod dugoročnog ulaganja nije presudno samo koliko uplaćujete, nego i koliko dugo novac ima priliku raditi. Složeno ukamaćivanje na početku može djelovati sporo i neuvjerljivo, ali kroz desetljeća može stvoriti razliku između mirovine koja jedva pokriva troškove i mirovine s dodatnim mjesečnim prihodom.
Primjer je jednostavan. Dvije osobe mogu imati sličnu plaću i slične životne troškove. Prva o mirovini počinje ozbiljno razmišljati tek nekoliko godina prije umirovljenja. Tada još može nešto poduzeti, ali prostor je ograničen. Druga osoba počinje ranije, ulaže redovito i dugoročno, bez potrebe za velikim jednokratnim iznosima. Nakon 20 ili 30 godina razlika nije samo u novcu, nego u slobodi izbora.
Zato je najskuplja rečenica u osobnim financijama često: “O tome ću razmišljati kasnije.”
Nova pravila rada u mirovini treba gledati kao upozorenje, ali i kao priliku. Ona pokazuju da se granica između rada i mirovine mijenja. No istovremeno nas podsjećaju da fleksibilnost u starosti ne nastaje sama od sebe. Ona se gradi ranije, kroz odluke koje danas možda ne izgledaju hitno, ali s vremenom postaju presudne.
Zaključak je veoma jednostavan - cilj nije nužno prestati raditi zauvijek. Cilj je da u mirovini rad bude vaša odluka, a ne financijska obveza. A razlika između ta dva scenarija najčešće se ne stvara u trenutku odlaska u mirovinu, nego desetljećima prije.
